Ne odustaj, pobijedi bolest

Bolest ne očekuješ. Razbolijevaju se drugi. Tako to biva. Tako razmišljamo. Neće to mene…
Ne volim ići liječniku. Ne volim čekati na red da me prozove, tražiti uputnice i vjerovati da sam zdrav i da se trebam tek prekontrolirati. Ovaj put sam otišao. Na lijevom ramenu već više od dvije godine imam ranicu, koja se u gotovo jednakim razmacima osuši, pa prokrvari.
Kod dermatologa sam čekao više od dva sata i baš kada sam htio odustati, prozivaju me. Pokazujem rame, kaže nije ništa, proći će, propisat će mi kremu. Pita me imam li još kakvih promjena na koži. Pokazujem lijevu potkoljenicu, a liječnica, gotovo mi dramatično saopćava da odmah moram uraditi dermoskopiju, jer joj se omanja fleka pri dnu lista lijeve noge ne sviđa.
Liječnica koja je radila dermoskopiju bila je još dramatičnija, te me je odmah uputila plastičnom kirurgu da mi “flekicu” otkloni. Rutinska, bezbolna operacija pod lokalnom anestezijom. Kući se vraćam sam, autom, četiri šava na nozi niti ne zatežu dok vozim.
Desetak dana poslije stiže poziv sa klinike. Zovu me na razgovor. Pato-histološki nalaz je gotov. Moj kirurg-plastičar mi saopćava dijagnozu – melanom. Izdvojena su dva soja kancerogenih ćelija. Kaže mi još da slijedi sentinel-biopsija i nova operacija. Boji se da se rak nije proširio na limfne žlijezde u preponi, možda još dalje…
Čim prije mi zakazuje novi zahvat, u potpunoj anesteziji. Radi reeksciziju prvog reza i uklanja jedan sumnjivi limfni čvor. Novi nalazi nakon prvog bojanja pokazuju da je sve čisto, no drugo bojanje pokazuje metastaze u lijevim preponskim limfama.
Teško je opisati momenat kada ti liječnik saopći da imaš metastaze, da slijede novi zahvati, nova “rezanja”, a moguće i skupocjene, dugotrajne, bolne terapije.

Na tren je stalo vrijeme. Zacrnilo mi se pred očima. Svjestan sam, ali sam odsutan. Minute kao vječnost. Ipak tu sam. Slušam dragog doktora, koji mi pažljivo objašnjava što i kako dalje. Pokušava mi reći da se ne smijem predati, da je spreman boriti se zajedno sa mnom.
Slušam ga, a kroz glavu mi prolaze slike sinova, već razmišljam kako da sve kažem mami, koja je već svašta pretrpila. Za takve momente kažemo da su prekretnice, ne neke obične, očekivane, već one u kojima cijeli život mijenja smisao.
Slijedi još jedna operacija. Moj kirurg je poslije buđenja nakon operacije bio uz mene. Pokazao mi fotografije reza, objasnio što je radio. Tješi me i ponovo hrabri da se držim, da će sve biti u redu.
Nalazi su, srećom bili “čisti”. Ipak, na kontrolama sam svaka tri mjeseca, 1-2 puta godišnje na PET/CT scanu cijelog tijela. Moj kirurg, ali i moja onkologinja su uvijek tu za mene. Terapiju nisam dobio, dvojili su da li bih trebao ili ne što dobiti, no za sada ne primam ništa.
Danas sam svjestan svoje bolesti. Svjestan sam da bolest ne bira, da se svi možemo razboljeti. Pravila jednostavno nema. Naučio sam još nešto – ne slušati previše druge, već slijediti, slušati i cijeniti sebe. Poslušao sam svog plastičnog kirurga, koji mi je u jednom od razgovora savjetovao da ne čitam previše o bolesti na internetu, da ne slušam razne preporuke o alternativnim terapijama, da se ne odričem hrane koju volim, pogotovo da ne idem na stroge dijete, po proncipu da će uslijed gladovanja rak pojesti samoga sebe. Posebno se sjećam njegovih riječi, mudrih riječi, bez obzira što je mlađi od mene: “Uživajte u životu. Živite ga!”
Svjestan sam bolesti, ali ne mislim o njoj, nije mi oduzela život. Naprotiv. Pomogla mi je, a doktorov savjet dodatno ubrzao, neke promjene. Shvatio sam da su neki ljudi, neke stvari, neka moja vlastita shvatanja samo otežavala i usporaval život. Promijenio sam to. Počeo sam se, koliko god to sebično zvučalo, prilagođavati više sebi, a ne drugima. Vratio sam se nekim stvarima koje sam polako odbacio pravdujući se nedostatkom vremena.
Koliko god je moguće, pokušavam manje brinuti o svemu, osloboditi se stresa – glavnog pokretača kancerogenih stanica. Vratio sam se yogi, upoznao šamanizam, sve više vremena provodim u prirodi. Uz svoju djecu nastojim biti veliko dijete, igrati se, ugađati im I tako ugađati I sebi.

Bolest je tu negdje, ali ne mislim. Tu sam da je nadjačam.